This is my story "Arambi" in Croation. Read and enjoy it. It's published in the magazine "Word" in Croatia. The original is in Armenian. It's also translated into English and published in "Contemporary Armenian Prose" anthology. If there's anybody who wants to read it in English, let me know and I'll put it here. Welcome!!!!
Diana HAMBARDZUMJAN
ARAMBI1
RIJE^/RIJE^ 31
“^uje{ li? Je li to na vratima?“ ^ovjek koji je le`ao se nelagodno pokrenuo.
“Tko ste vi? [to `elite?“, njegova supruga je povikala u mraku.
“Arambi.”
“Zar nemate neko ime?”
“Ja sam Arambi.”
Ar{o, Hambova supruga, je od{krinula vrata napola, pogledala sumnji~
avo, i rekla podrugljivo: “[to o~ekujete s imenom kao {to je takvo?” S
neo~ekivanom vedrinom ona je pri{la. “Ako vam dam novaca, ho}ete li promijeniti
ime?” Ona je razumjela `enin o~aj i `alila ju je.“ ^ekaj, ne idi.“
Ona joj je zalupila vratima pred nosom i povikala: “Hambardzum! Hambo!
Ah, mo`ete oglu{iti; ionako ne mo`ete ni{ta ~uti“. Ona je gurnula ruku u
d`ep svoje haljine i promrmljala: “O~ekujem konja i da sjednem u sedlo!“
Osvrnuv{i se u hodniku, Ar{o je prerovio po svojim d`epovima. Hodnik je
bio uzak i mra~an. Njegovi ukra{enim zidovima bilo je potrebno svjetla, no
sada su morali ~ekati sina Hambovog susjeda da se vrati iz inozemstva i
popravi {tetu koju je prouzro~ila jaka zima. Da vidimo {to }e jo{ po}i po zlu.
Hambo nije nimalo sumnjao da su njegovi najbolji dani daleka sje}anja, i
kad su ga njegovi susjedi poku{ali razveseliti, rekav{i da je nazadovanje dio
ljudskog stanja, Hambo je odmahnuo glavom i rekao kao da smi{lja neki vic:
“Eh, ja }u biti sretan kad na vrbi rodi gro`|e.”
Ar{o je izvrnula d`epove i odahnula s olak{anjem kada je, iz hrpe starih
krpa i smr{enih prediva, uspjela iskopati zgu`vanu nov~anicu. Vrata su
za{kripala, Ar{o je stala promatrati lik koji je stajao tamo, obavijen tamom,
od glave do pete, i dala joj nov~anicu, “Uzmite ovo. Poku{ajte iza}i na kraj
dok vam Bog ne pomogne.”
U mraku je uko~ena Arambi uzela nov~anicu i zgu`vav{i je u svojoj {aci,
pomakla se natrag prema zidu. @eljela je pobje}i odmah, bez osvrtanja, ali
joj noge nisu bile za to. Kada je Ar{o zatvorila vrata, Arambine, o~i privikle
na mrkli mrak obuhvatile su stubi{te.
Dakle, ovo nije to, mislila je. Mo`da su to sljede}a vrata, ili... Zanijemila
je. Ako nisu, jesu li to ona na kraju? To zna~i da sam sve ove godine uzalud
o~ekivala. Uvjeravala sam sebe uzalud da sam se uvijek vra}ala i govorila:
“Do{la sam jer ste me o~ekivali. Mogla sam do}i ranije, ili kasnije, ili nikada,
ali sam ipak do{la. Prokunite ako vam se to svi|a, izbacite me kao psa lutalicu,
ili me zagrlite – svejedno mi je. Ja sam do{la... i ovdje sam. “
Nastavila je razmi{ljati: Zaslu`ila si {to si nesretna, Arambi. ^ini{ sve {to
ti padne na pamet. Nisi svjesna da si ostarjela. A {to ako sretne{ nekog prijatelja
ili ro|aka?... [to }e ti re}i? Da si u potrazi za izgubljenim ~ovjekom
radi podmirenja starih dugova? Ne}e te biti sram? Tko jo{ misli o podmirenju
dugova danas? Danas svatko krade ono {to mo`e. Zar me ne}ete prijaviti?
Ako ne}ete, zaboravite svoje uzaludne `elje, prikupljajte va{e stvari, i
idite do vraga.
Klju~ se glasno okrenuo u bravi sljede}ih vrata.
Ti si pobjesnjela, to je znak prosja~enja... Da sam znala da }e{ mi oprosti
nakon moje isprike, ja bih pojurila do tebe, kleknula, ra{irila ruke, molila
rijec 10-05:rijec 10-01.qxd 7.3.2011 15:51 Stranica 31
glasno, ali znam da je ono {to sam u~inila bilo gadno, ~ak i ako mi oprosti{,
nikad sebi ne}u sebi oprostiti.
Iza vrata se jasno ~uo glas nekog mu{karca. Ona je htjela promijeniti njegov
podli odnos prema svijetu.
Na kraju su se vrata otvorila. Arambi je uprla o~i i uzdahnula o~ajno.
^inilo se da je razlog za svu njenu nesre}u bio taj ~ovjek, potpuno nepoznat,
koga bi voljela ubosti, zadaviti, pucati mu ravno u srce s nekoliko metaka,
jedan po jedan. Bila je toliko opsjednuta tom zami{ljenom scenom koja
je iza{la iz njenog skloni{ta neo~ekivano i pru`ila ruku da zgrabi stran~ev
dugi {al mlije~ne boje, koji mu se njihao na le|ima poput njihala na satu.
Onda, shvativ{i {to je u~inila, ona je u`asnuto koraknula nazad. Mu{karac
je osjetio da je opasnost blizu, ali naivni idealizam je prevladao njegov strah,
pognuo je glavu, po{ao niz stepenice, simuliraju}i ravnodu{nost tako {to je
non{alantno po~eo zvi`dati staru, zaboravljenu pjesmu. Kad je dospio u prizemlje,
on zastade na stepenicama, odveza svoje vezice, te ih sveza opet,
izazivaju}i sudbinu.
Budi mu{karac! Poka`i svoje lice! Reci ono {to `eli{ re}i! Ina~e }e{ i}i
naslijepo u mraku. Tko to ne mo`e u~initi? To nije mu{ki, mislio je. Kad je
izi{ao na prednja vrata, osjetio je hladno}u. Podigao je ovratnik i, cvoko}u}i
zubima, ubrzao korak.
Dok je Va~agan hodao sam u hladnom, potucaju}i se kroz mra~nu ulicu,
Arambi je primijetila sa stidom da je prislonila uho na vrata, poku{avaju}i
~uti glasove iznutra. Nastupila je mukla ti{ina: nije se ~ulo ni {uma, ni uzdaha,
~ak ni lupkanja posu|em, koje je Arambi o~ekivala da }e ~uti, pretpostavljaju}
i da su mu` i `ena ve~erali, da su se pod utjecajem svakodnevnih
tjeskoba sva|ali, i kasnije se pomirili da bi odr`ali bra~no ognji{te. Arambi je
tako|er mislila da se mu` brzo izgubio kako ne bi dodao ulje na vatru, i da
}e supruga biti zaposlena u kuhinji, pognuti glavu, te razbijati ti{inu bukom
posu|a. Ali ne, nije bilo {kripanja vratima, nije bilo struganje papu~a, a ni
zvuka neke sjetne pjesme. [to se dogodilo s tom `enom? Je li umrla?
Arambi je malo razmi{ljala, i da poka`e `ensku solidarnosti, pokucala na
vrata mumljaju}i u mraku, tra`ila je zvonce na vratima, ali uzalud. Njena
nastojanja nai{la su na zlobnu ti{inu. Arambi je postala depresivnija. O~ito
je on imao pravo kada je rekao da je biti sretan najmanja od svih du`nosti
~ovje~anstva, no ako netko nije uspio to nije bila kazna. Pitam se koga je on
sad uhvatio u zamku, sa svojim mudrim idejama? Arambi je razmi{ljala sa
zavi{}u, i osmijehom.
“Arambi”, {aputala je sama sebi, “{to si izgubila na ovim ~udnim pragovima?
Jesi li skrenula? Ni pas ne}e sad iza}i iz svoje {tenare u ovu hladno}
u i mrak. Kako se usu|uje{ i}i tamo gdje te noge nose? Gubi se odavde,
odmah! Ne motaj se ovuda ili }e{ lo{e pro}i. Gubi se odavde, smjesta!
Brzo!“ Arambi je sebe uvjeravala, nesvjesna stvarne prijetnje. Ona se osvrtala
oko sebe i shvatila da je do{la do potkrovlja, gdje su joj nosnice bile
pune neo~ekivanog smrada velike vlage. Koja bruka! Koja sramota! Ona je
postala nervozna i kad se sjetila `eninog sumnjivog izgleda briznula je u
pla~. Dakle, ja sam prosjak, zar ne? Ja sam uspjela postati prosjak, zar ne?
Kako? I {ta vi{e da u~inim sebi u prilog? Ima li i{ta {to ve} nisam u~inila?
Kada je pobjegla od vlage potkrovlja, shvatila je da bi je noge nosile svaki
32 RIJE^/RIJE^
^ASOPISI/^ASOPISI
rijec 10-05:rijec 10-01.qxd 7.3.2011 15:51 Stranica 32
dan dok je ne bi bila sigurna da tra`i nemogu}e. A kad je do{la do
neznan~evih vrata, osjetila je blisku uskome{anost.
Za{to? Tko mo`e objasniti kako je sve po~elo? Tra`ite ono {to `elite -
po`udu, ljubav, kajanje, odanost, po`rtvovanost, ili to neki ljudi zovu ljubav,
mo`da – nije to niti jedno od toga i sve je istovremeno... ili... neki prokleti bol
koji je nemogu}e izlije~iti; ni{ta jo{ nije izmi{ljeno da ubije te klice, da se
cijepi protiv svih budu}ih infekcija, i da se spasi.
Ona nije znala {to se doga|a. Ono {to se moralo dogoditi ve} se dogodilo.
Sljede}eg dana, kada je preusmjerila svoje korake prema kapeli, od
koje se trokatna ku}e mo`e vidjeti, arambi je znala da je bila u pravu {to se
predstavljala kao Arambi. Bila je obi~na arambi, udana `ena koja, kao i milijuni
drugih `ena, koja obavlja svoje du`nosti s razumnim uspjehom: nje`no
predaje odre|ena prava na svog supruga, dok se za neka druga prava ona
borila sa svima, ~ak i s poglavarstvom svoje `upanije i {efom policije, odgajaju}
i djecu, posvetiv{i se dru{tvenom radu, podi`u}i i obrazuju}i budu}nost
nacije... ali kamo ona `uri sada, ovaj suvremeni Heghnar2? Ona se `uri
tamo gdje je potrebna. Bilo je nemogu}e zamisliti ve}i apsurd. Uloga spasitelja
je zastarjela, i ona nije ni{ta drugo nego arambi.
Na njen na~in ona misli o tome kako uvjeriti jadne `ene na drugom katu
da ona nije ni prosjakinja, ni lopov, niti jedna od onih `ena koje idu no}u u
lov... iako je ona mnogo gora od njih: ona je ukrala ono {to pripada drugima
usred bijela dana... pa ona je ista, ~ak i mnogo gora od onih koje idu no}u
u lov. To nije bilo vrijeme za iscrpljuju}u samokriti~nost: ako je taj posljednji
napor bio uzaludan, onda ne bi bilo nade da je ona ikad mogla oprostiti (ona
je bila previ{e daleko od Boga). Ona nije bila ~ak ni svjesna kako je do{la
do drugog kata, gdje je ponovo zalupala na vratima. Opet nije bilo odgovora,
Arambi je bila duboko razo~arana, kao da je cijeli svijet bio u zagrljaju
grobne ti{ine. Nesnosno gu{enje u~inilo je da se uhvatila za slamku:
“Otvorite vrata! Ja sam medicinska sestra! Ako ima pacijenata tamo, otvorite
vrata i pustite me da ih registriram!“ Bila je {okirana `estokom zvu~no{}u
svoga glasa, i bila iznena|ena kad su se vrata otvorila! Nepoznati mu{karac
se pojavio u uskom rasporu dnevnog svjetla da bi se pojavio na stubi{tu.
Pogledao ju je sarkasti~no: “Je li milosrdna puno radno vrijeme, ili
skra}eno?”
Arambi je buljila u njega kao da je vidjela duha. Koja sli~nost! Njene usne
pomakle su se bez zvuka i ona se skoncentrirala, jedva uspijevaju}i izgovoriti:
“Imate li... pacijenta?“
“Tko nije bolestan ovih dana? Jeste li vi zdravi?”
“Ja? Da, na neki na~in... Ne, ne osobito... ali...“
“Ujak Hambo je oti{ao gluh. Je li on bolestan ili nema mjesta za gluhe
osobe u njegovim ~udesnim knjigama?“ Mu{karac se izmaknuo s pretjeranom
ljubazno{}u da je pusti unutra.
Arambi je pokorno u{la. Opor miris duhana napunio joj je nosnice, i ona
stavi ruku preko nosa.
“Vi ne pu{ite zato {to `elite da `ivite du`e nego svi drugi, zar ne?”,
nasmije{io se mu{karac. “U zabludi ste. Danas, vi{e ljudi umire u prometnim
RIJE^/RIJE^ 33
^ASOPISI/^ASOPISI
rijec 10-05:rijec 10-01.qxd 7.3.2011 15:51 Stranica 33
nesre}ama, od sr~anog napada i... ludila nego od TBC-a ili raka, zar se ne
sla`ete?... Naravno da se ne sla`ete; dobro, to je va{e pravo. Sjednite,
molim vas! Ne, ne - sjednite na kau~, tako da vas sre}a mo`e ~e{}e nasmije{
iti“, rekao je, smije{e}i se zadovoljno.
“Znate li vi mene?”, Arambi upita neo~ekivano.
“^udno pitanje. Za{to bih vas trebao znati?“
“Ne morate i}i u krevet s nekim kako bi ga upoznali. Mo`emo upoznati
jedni druge samo zajedno se smije{e}i.“
“Tko ka`e da `elim i}i u s tobom krevet? Smij se koliko god ho}e{.“ Bez
uvoda je mu{karac po~eo da joj se obra}a vi{e familijarno, koriste}i se drugim
licem jednine, izbjegavaju}i `enin pogled. “Do{li ste da registrirate pacijenata,
te uzmite olovku i pi{ite - Hambardzoum Hovakimjan, gluh, Ar{alujs
Hovakimjan, skleroza, Va~agan Barikjan, neuroza, Armanou{ Azizjan, bjegunac,
John Robinson, stranac. Tu je i pacijent na tre}em katu ... beznadan
slu~aj, mal de siиcle3, jedan, ti ga zna{: posljednji ostali prijatelj iz mog djetinjstva.
Oh, dovraga! “Mu{karac je zaurlao i sjeo na kau~.
Njezino lice je bio iskrivljeno, Arambi ga je gledala i bila jo{ vi{e iznena|
ena. Pitam se za{to mi ne daje za pravo. Mu{karci obi~no poku{avaju
postaviti zamku strancima, osobito `enama, iznose}i sve svoje adute da bi
dobili u igri {to je br`e mogu}e, zar ne? No, ovaj... ovaj je mu{karac ili vrlo
lukav ili vrlo iskren... U svakom slu~aju, on nije kao drugi, on je prili~no
druga~iji.
“Oprostite, ali ja moram i}i, kasnim... Moram i}i“, rekla je, prikrivaju}i
svoju zbunjenost.
“Ako `eli{ i}i, idi. Mnogi ljudi su oti{li iz mog `ivota prije tebe, te ako ode{
to ne}e promijeniti mnogo.“ Kada su se vrata zatvorila iza nje mu{karac je
govorio sam sebi, kao u snu - kao Va~agan Barikjan, koji je patio od neuroza.
Dok je on malaksalo poku{avao uzeti tabletu iz d`epa jakne, Ar{o proviri
kroz poluotvorena vrata.
“Va~agan?” O~ekuju}i da }e ga zate}i u lo{em stanju, ona je istupila
zabrinuto.
Va~agan je tupo buljio u nju.
“Oh, hvala bogu! Nisi se onesvijestio, sine moj? Kako si me upla{io!“
Vuku}i se Va~agan re~e: “Je li lije~nica ostala? Bila je upisivala pacijente
za besplatne lijekove. Je li registrirala Strica Hamba?“
“Besplatne lijekove? Tko je ovdje lud?“ Ar{o nije vjerovala svojim u{ima.
“To ne mo`e biti! Oh, lijekovi su danas toliko skupi! Tko je taj lu|ak koji `eli
dati stvari ni za {to? Je li to `ena koja je upravo oti{la iz tvog stana?
Sramota! Mislio sam da }e{ se opametiti i odlu~iti se skrasiti. Vjen~ati i
osnovati dom.“
“Ona ne}e oti}i , vratit }e se. Mo`e se vidjeti iz njenih o~iju da ona ne}e
odustati dok ne dobije ono {to ho}e. Sve su `ene iste.“ Va~agan zastade da
uzme daha. “One uljep{aju tvoj `ivot, pretvore ga u pakao, a zatim nestaju.
Do{la je maloprije ponuditi lijekove i lije~enje, sutra }e nestati, tako da je ~ak
i je zove{ ili tuguje{ za njom, ona ne}e re}i ni jednu rije~, kao da to nije bila
ona `ena koja te je maloprije molila.
Ona razjapi usta, Ar{o je slu{ao Va~aganove pametne misli. Odjednom
su ~uli vrisak, koji se pretvorio u urlik, a potom u glasno naricanje.
34 RIJE^/RIJE^
^ASOPISI/^ASOPISI
rijec 10-05:rijec 10-01.qxd 7.3.2011 15:51 Stranica 34
Va~agan se zagledao u strop u i{~ekivanju. “Nije li to...?“
Ar{o je pogledao Va~aganovu slaba{nu figuru, a nije mogao shvatiti odakle
dolazi `alosni krik. Buka na stubi{tu ju je povratila, i prelaze}i kao da izlazi
iz crkve, ona je koraknula nazad i na}ulila u{i.
“Smiri se!” Piskav glas je to rekao o{tro, da se ~inilo da to dopire izvan
tre}eg kata, s neba.
“Bit }e vremena za jadikovanje”, nastavio je glas. Netko je opominjao
uplakanu `enu. “Gubi se zajedno s njim!
Majka Ar{o je shvatila s u`asom da je Avetis, umjetnik koji je `ivio na
tre}em katu, umro. Kakva {teta!” Po~ela je jecati. “On je bio tako mlad! Ta
prokleta bolest ne {tedi ni stare ni mlade. A tko zna, u ovom svijetu kurvi i
lopova, mo`da je bolje biti mrtav.“
Kad su odnijeli lijes u dvori{te, sunce se pojavilo na nebu. Va~agan je
stajao, gledaju}i prema dolje. Bljedilo njegovog lica nije bilo puno druga~ije
od bezbojnog tena njegovog mrtvog prijatelja. Avetisova udovica je tiho plakala.
Arambi se pojavila u kutu dvori{ta, smrznuta. Pogreb. To }e sprije~iti
moje upite, opet. ^im se odlu~im u~initi ono {to imam na umu, ne{to
neo~ekivano se pojavi i sve pokvari. Dakle, Arambi, zaboravi na sve, odustani.
Pitam se tko je mrtav. Je li to beznadni bolesnik s tre}eg kata?
Njegova prijateljica }e poludjeti. Tko zna koliko dugo su bili prijatelji. Koliko
puta su dijelili radost i tugu. Koliko puta su se sva|ali i krenuli ispo~etka. Ah,
taj prokleti `ivot - tko ga treba?
Uronjena u misli, ona se pribli`ila pogrebnoj povorci. Propustila ju je da
ide svojim putem i pri{la lijesu. Pogledala je Va~agana, koji je izgledao kao
okamenjen. Srce ju je zaboljelo i njeno tijelo sve se vi{e treslo kad je pogledala
lice le{a. Bila je zabezeknuta. ^ovjek za je kojeg se nadala da }e je
otkupiti od grijeha sada je le`ao tiho u lijesu, narugav{i se svim njenim
naporima i nadama.
Preveo s engleskog @arko MILENI]
1 Udata `ena (aram).
2 Glavni lik romana “Hehnarino prolje}e” Armena Mkrti~a (1906 – 1972) po kojem je 1971. snimljen
film. Hehnar je udata `ena koja je tragi~no zaljubljena u drugog mu{karca.
3 Fr. nesre}a stolje}a tj. dosada, melankolija mladih XX. st (prev).
RIJE^/RIJE^ 35
^ASOPISI/^ASOPISI
rijec 10-05:rijec 10-01.qxd 7.3.2011 15:51 Stranica 35
36 RIJE^/RIJE^
